Oglas:
Početna > CROBEX® > Ivanović: Hrvatska nije vlasnik 44 posto Ine
  • Smanji veličinu slova
  • Normalna veličina slova
  • Povećaj veličinu slova

Ivanović: Hrvatska nije vlasnik 44 posto Ine


5.10.2011 9:47:00 | Autor/Izvor: Robert Frank/Novi list/PressCut

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, obitelji Ivanović-Kraus, u Kraljevini Jugoslaviji jednoj od najbogatijih, komunističke su vlasti oduzele svu imovinu. Njihova je imovina bila razasuta po cijeloj državi, dok su im u Osijeku, kroz obiteljsku tvrtku "IPOIL A.D.  Rafinerija mineralnog ulja", komunisti konfiscirali rafineriju, šećerane, parne mlinove... Na prostoru ranžirnog kolodvora u Osijeku, gdje je obitelj Ivanović. Kraus imala svoje pogone 1943. godine procijenjene na tada vrtoglavih 332 tisuće i 440 američkih dolara, već odavno se nalaze pogoni i skladišta Ine. No Upravo u Ini, Ministarstvu gospodarstva te Ministarstvu pravosuđa već godinama se, kaže dr. Marko Ivanović, poznati riječki liberal i nekadašnji saborski zastupnik HSLS-a, ne rješava pitanje obeštećenja za imovinu oduzetu njegovoj obitelji.
 
Dr. Ivanović je, naime, još 1996. godine podnio zahtjev za povrat imovine oduzete od jugoslavenskog komunističkog režima. Njegov otac dr. Ivan Rikard Kraus Ivanović, vlasnik IPOIL-a na kojem su danas spremnici Ine, 1908. je biran u Sabor, bio je dobar prijatelj sa suosnivačem Hrvatsko-srpske koalicije iz 1905. Svetozarom Pribičevićem, a surađivao je i s vođom HSS-a Stjepanom Radićem. Za mene kao nasljednika imovine konfiscirane 1945. godine, a koja je povijesnim slijedom postala imovina u vlasništvu Ine, ova je problematika značajna, jer je patnja mojih predaka, vlasnika kojima je imovina oduzeta puškom ili tadašnjim zakonom, nemjerljiva s bilo čime. Svi ti vlasnici su danas pokojni, ali u njihovo ime postoje još uvijek oni poput mene koji ne žele dozvoliti da njihov životni napor, odricanja, skrbi, brige i poslovne sposobnosti budu samo tako lako prepuštene zaboravu, da ne kažem ignoriranju nesposobnih izvršitelja vlasti, kaže dr. Marko Ivanović.

Od imovine njegove obitelji u Osijeku najviše je profitirala INA tako da se dr. Ivanović zgražava kada čuje ministra gospodarstva Đuru Popijača koji govori da je RH vlasnik 44 posto dionica Ine. -To naprosto nije točno. To može biti tako po knjizi dioničara, ali uzimajući u obzir članak 4. Zakona o privatizaciji Ine, po kojem je INA još odavno trebala rezervirati svoje dionice za obeštećenje nekadašnjih vlasnika, INA nema 44 posto. Taj se postotak, naime, mora umanjiti za postotak dionica INE koji pripada mojoj i još nekim obiteljima, kaže dr. Ivanović.

I doista, u Zakonu o privatizaciji Ine, inače donesenom još 28. ožujka 2002. godine, piše da će se u postupku privatizacije Ine rezervirati određeni dio dionica kompanije koje bi se trebale prenijeti u vlasništvo ovlaštenicima naknade za oduzetu imovinu, kao što je u konkretnom slučaju dr. Marko Ivanović. Podsjećanja radi, socijalistička INA je nastala na temeljima naftne industrije koja je preostala nakon 1945. godine i to temeljem konfiskacije i nacionalizacije imovine. Od tada je kao strateška državna tvrtka rasla u opsegu u kojem je htjela, predstavljala je kompaniju kojom su rukovodili samo ljudi od najvećeg povjerenja Partije i države.
 
Danas je INA poprište sukoba velikih igrača: na jednoj strani je moćni mađarski MOL, na drugoj strani Vlada RH. Između njih koji se bore za prevlast nad upravljačkim pravima, nalazi se obitelj dr. Ivanovića. Njegovi su preci Ivanović-Kraus, zajedno s obiteljima Mayer i Spoianec, na području Hrvatske prije Drugog svjetskog rata držali naftni biznis. Upravo na njihovom naftnom biznisu otprije 70 pa čak i 80 godina sazdana je današnja INA. IPOIL, Rafinerija Osijek u vlasništvu dr. Ivana Ivanovića, na kojoj su danas spremnici Ine, sastojala se od destilacije ulja, rafinacije ulja i petroleja, kreking destilacije, dva spremnika za proizvodnju masti za podmazivanje, strojarnice, kotlovnice i 20 spremnika međusobno spojenih cjevovodima, a u rafineriji je radio inženjer kemije, četiri službenika i veliki broj radnika priučenih za rad na destilacijskim uređajima.
 
Do današnjeg dana nisam dobio niti usmenu naznaku niti pismeni podatak o tome je li Vlada RH izvršila svoju zakonsku obvezu i rezervirala dionice za moju obitelj. Jedan od problema zbog čega se ne provodi Zakon o privatizaciji Ine je i u tome što nisu doneseni provedbeni propisi za primjenu članka 4. Zakona o privatizaciji Ine koji se odnosi na obeštećenje nasljednika kroz rezervaciju dionica. Razlog zašto to nije napravljeno je namjera Vlade RH da ima što je moguće veći portfelj dionica Ine, pa čak ako to znači neprovođenje zakona. Vlade RH na Skupštinama Ine glasuje s brojem dionica koje mora, ali uporno ne želi prenijeti bivšim vlasnicima tt još uzima dividendu koja ne pripada samo njoj. Na ovaj način Vlada RH ne krši samo svoju zakonsku obvezu vezano za Zakon o privatizaciji nego i pravnu stečevinu EU na koju se toliko zaklinje. Naknada bivšim vlasnicima nije samo zakonsko, već moralno i političko pitanje obzirom da se radi o imovini koja je oduzimana kako od ustaških tako, konačno, i od komunističkih vlasti, kaže dr. Marko Ivanović.

Obzirom na situaciju oke Ine, gdje traje bespoštedne borba MOL-a i Vlade RH oke dioničke prevlasti i upravljačkih prava, Ivanović postavlja pitanje da li neizvršenje rezervacije dionica Ine za bivše vlasnike utječe na ispravnost knjige dioničara o čemu se u javnost toliko govori. - Bez obzira što bi zapravo rezervacija i prijenos dionica bivšim vlasnicima u nominalnom iznosu iznosilo malo naspram ukupnog iznosa, to naprosto zato što su kriteriji za određivanje naknade bivšim vlasnicima vrlo niski u situaciji u kojoj se u Ini dioničari bore za stjecanje svake dionice, očito i ove naše dionice imaju značaj daleko veći od same nominale. Tako su bivši vlasnici postali žrtve dioničke, ali i političke borbe između Ine i MOL-a koji je stekao upravljačka prava na dvojben način. Pritom je indikativno da se obveza Vlade, odnosno Ine o našem obeštećenju, u Dioničkom ugovoru nigdje ne spominje. Kao da ne postojimo!

U svakom slučaju, mi smo kolateralne žrtve aktualnog sukoba s jedne i neodgovornosti svih hrvatskih vlada od 2002. pa dosad i druge strane, kaže dr. Ivanović. Potpuno otvoreno tvrdi kako su Ministarstvo gospodarstva, pod čijom je ingerencijom INA, ali i Ministarstvo pravosuđa, pod čijom su ingerencijom postupci koji se vode za naknadu za oduzetu imovinu, potpuno gluhi za ovaj problem. Oni se, dodaje razočarano, ponašaju kao da postupci ne postoje, "kao da ni mi uopće ne postojimo".
 
U korespondenciji koja je u posjedu našeg lista, Ministarstvo gospodarstva i Đuro Popijač tu materiju prebacuju na Vladu i njen Ured za zakonodavstvo, dok se istodobno Vlada doslovno raspituje po ministarstvima o čemu se uopće radi. U igri gluhog telefona između Ine i Ministarstva pravosuđa, kojem je INA nedavno poslala dopis s traženjem odgovora na nekoliko otvorenih pitanja vezanih za imovinu čiji se povrat traži, vidi se sva tragedija ne samo nefunkcioniranja izvršne vlasti u Hrvatskoj, nego i odnosa prema Ini. INA, naime, devet godina nakon donošenja Zakona o privatizaciji Ine, postavlja pitanje Vladi RH da li je Sabor izvršio zakonsku obvezu rezervacije potrebnog broja dionica Ine u cilju naknade bivšim vlasnicima!? Odgovora nema! No zato odgovor ima dr. Marko Ivanović

Prema našim informacijama nijedno tijelo u nadležnosti RH nije izvršilo rezervaciju naših dionica Ine koje su očito, mimo članka 4. Zakona o privatizaciji, i dalje u portfelju RH, kaže dr. Ivanović. Još je veći cinizam Popijačevog Ministarstva gospodarstva koje na njegov službeni upit o dionicama koje bi trebale biti rezervirane za bivše vlasnike, odgovara objašnjavanjem faza privatizacije Ine, te načinima na kojima se MOL podizao u dioničkom smislu. Popijač spominje izlistavanje dionica Ine na Londonskoj i Zagrebačkoj burzi, govori o prodaji 17 posto dionica privatnim i institucionalnim investitorima, prijenosu 7 posto dionica u Fond branitelja, ponudi sadašnjim i bivšim radnicima da otkupe dionice, a navodi i Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima INA-e i MOL-a. Ali, gdje smo tu mi, vlasnici koje treba obeštetiti?

Iako nema sumnje da je naša imovina povijesnim slijedom završila u Ini, sada su svi važniji od nas i provođenja samog Zakona o privatizaciji Ine, kaže dr. Ivanović. Iz dokumentacije u našem posjedu INA, koja je godinama prešućivala i ignorirala problem obeštećenja bivših vlasnika, interes za rješavanjem problema počela je pokazivati nakon što je Općinski sud u Osijeku temeljem zahtjeva dr. Marka Ivanovića donio privremenu mjeru kojom je Ini zabranjeno raspolaganje imovinom koja je predmetom zahtjeva za naknadu."Postojanje te privremene mjere sprječava nastupajuću obnovu postojeće infrastrukture", poručili su iz Ine koje očito ne smeta nepravda prema obitelji dr. Ivanovića, nego činjenica da ne mogu obaviti modernizaciju svojih pogona.

Stalno povećanje profita
U knjizi dr. Branka Horvata "Industrija nafte u Jugoslaviji" izdane 1966. godine, spominje se i Astra, treće veliko trgovačko naftno poduzeće u Jugoslaviji. Osnovana je 1921. u Zagrebu, s ciljem trgovanja "kemičkim proizvodima, osobito naftnim". Prvo ravnateljstvo činio je i dr. Ivan Rikard Kraus Ivanović, otac dr. Marka Ivanovića, njegovog zakonskog nasljednika iz trećeg braka, koji već godinama traži povrat očevine. Tijekom 1940. Astra je asimilirala Ivanovićevo poduzeće IPOIL, a u vremenu 20-ih i 30-ih godina, sve do Drugog svjetskog rata, imala je stalno povećanje profita, navodi se u Horvatovoj knjizi. IPOIL je pak 1929. godine, kao poduzeće za trgovinu naftom sa sjedištem u Zagrebu, osnovao upravo dr. Kraus Ivanović. Uskoro, već 1931. godine, izgrađena je rafinerija u Osijeku, gdje se seli i sjedište poduzeća."Rafinerija je poput Standardove i Shellove bila dobro locirana usred jednog potrošačkog rajona, uz direktnu dobavu sirovine vodom i neposrednu vezu sa sve tri saobraćajnice: sa cestom, željeznicom i rijekom, gdje je na udaljenosti od svega 1.500 metara rafinerija posjedovala vlastito pristanište", napisao je dr. Horvat.

Tragedija obitelji Marić
Uz IPOIL obitelji Ivanović, vlasništvo Ine nakon Drugog svjetskog rata postala i imovina obitelji Marić. Artura Marica, jednog od velikih vlasnika hrvatskog naftnog biznisa prije rata, već na samom njegovom početku ubio je njegov vozač, agent Gestapoa. Supruga mu je ubijena u Auschwitzu 1944. godine, a država je imovinu konfiscirala sa zadnjim ispaljenim metkom. U razvoj Ine utkana je i žrtva i imovina te obitelji.

U najskorije vrijeme
Odvjetnik Alen Bošković, koji zastupa dr. Marka Ivanovića, kaže da zahtjev za obeštećenje koji je podnesen predstavlja upravni postupak u kojem nije donesen provedbeni propis temeljem kojeg bi se moglo odlučiti o samom zahtjevu. - Očekujem da u najskorije vrijeme Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo gospodarstva izrade podzakonske akte kako bi se Zakon o privatizaciji Ine mogao primijeniti i u odnosu na nasljednike osoba kojima je oduzeta imovina u korist Ine, kaže Bošković.

Kugla ili časni sud
Dr. Marko Ivanović, zajedno s obitelji Mayer i Sopianec, kojima je također oduzeta imovina na kojoj je nastala INA svojedobno su platili oglas u kojem su naveli kako INA svoje korijene povlači direktno i nesumnjivo iz ranije počinjenog povijesnog nasilja - pljačke nad njihovim precima.- Naša je privatna imovina svojedobno oduzeta grubom silom: nacističkim Rasnim zakonima iz 41., kuglom ili metkom i takozvanim časnim sudovima iz 45. i 46. na montiranim političkim procesima, napisali su nasljednici izvornih vlasnika nekretnina na kojima je nastala INA.

Javite se Vladi i Saboru
Nakon dva dana razmišljanja iz Ine poručuju da sva pitanja vezana uz njihovu privatizaciju uputimo nadležnom državnom tijelu."Naime, sukladno Zakonu o privatizaciji Ine, redoslijed i dinamiku privatizacije utvrđuje Vlada uz suglasnost Sabora". Ministarstvu gospodarstva ni dva dana nije bilo dovoljno za barem protokolarnu rečenicu odgovora.

Ništa od mišljenja prije reda

Ministarstvo pravosuđa, kao drugostupanjsko tijelo u postupcima povrata oduzete imovine, nije ovlašteno tijekom vođenja prvostupanjskog upravnog postupka iznositi pravno mišljenje o postavljenom zahtjevu, kao ni pravnu ocjenu i kvalifikaciju o pruženim dokazima, stoji u jednom od odgovora dr. Ivanoviću.