Destinacije

Destinacije - arhiva

Galerija

početna -> destinacije -> indonezija
  • Smanji veličinu slova
  • Normalna veličina slova
  • Povećaj veličinu slova

Indonezija

Datum objave: 30.11.2012
Tekst i foto: Toni Jerković
Izvor: Croatian Traveller

Mnogi ga nazivaju Otokom bogova, vjerojatno i s pravom, jer Bali ima sve predispozicije da bi se europski posjetitelj mogao osjećati kao u raju. Nisu to samo prekrasni zalasci ili izlasci sunca, opojni mirisi tropskog cvijeća, svježe voće, ili sklad u kojem žive domaćini i životinje. Ima tu još mnoštvo detalja na koje se u europskim središtima ne obraća nikakva pozornost, dok još uvijek ruralno inspiriran Bali jednostavno navodi da se i zatvorenim očima promatra svijet oko sebe. I naravno upija pozitivna energija.

Mnoge otočne ili primorske kulture imaju nekih sličnosti, bez obzira na to koliko su udaljene jedna od druge. Na hrvatskoj obali ili otocima nije tako nemoguće sresti lokalne starce koji će iza uha zataknuti recimo bosiljak čiji će ga ugodni vonj nagnati da još grlenije zakanta. Na Baliju iza uha ne stavljaju bosiljak, ali školarci imaju cvijet opojne plumerije, baš kao i starci koji, ogrnuti samo oko struka, sjede u krugu i izvode neku svoju verziju pjevanja a cappella.

Na Baliju vrijeme stoji. Teško je odrediti koji je dan, ili datum. To je, u ostalom i nevažno. O protoku vremena se ne brine ni ona morska kornjača koja se pokraj vas izvukla na kilometarski dugu plažu. Slično Odiseju, koji je zaboravio na protok vremena opijen narkotičkim efektom lotusa, nije nemoguće da ni neki moderni Odiseji dožive isti efekt. Nije slučajno. Lotus je sveta biljka u budizmu, personifikacija samog Bude. I na otoku se nalaze na svakom koraku, bez obzira na to što stanovništvo uglavnom slijedi neke od vedskih tradicija koje zbog svoje kompleksnosti zapadnjaci jednostavno, ali pogrešno, zovu hinduizam. To je suživot religija, baš kao i svega ostalog na otoku koji je jedini u indonezijskom arhipelagu u kojem dominantna religija nije islam.

Južni dio otoka je turistički najorijentiraniji. Tu se, između ostalog, nalazi i svjetski poznata plaža Kuta. Dobar dio posjetitelja se odande i ne makne, i ako vam netko kaže da je bio na Baliju, u većini slučajeva misli na ovu plažu, i u većini se slučajeva nije od nje ni maknuo. To je pogreška, ali je i razumljivo. Kuta je 'otkrivena' kao surferski raj ranih osamdesetih, i dio je nekadašnjeg svetog backpackerskog 'K' trojstva - uz nepalski Katmandu, te Khao San Road u tajlandskom Bangkoku.

Hipijevština i jeftina prenoćišta više ne stanuju ovdje. Kuta je grad u razvoju, s mnoštvom shopping-mallova, de-luxe hotela, fancy restorana, i mnoštvom turista koji su daleko od prosječnog backpackera. Kinezi i Rusi pustoše lokalne dućane ne pitajući za cijene, što, naravno, za posljedicu ima rast cijena, od smještaja, preko hrane, do lokalnih suvenira. Naravno, to ne znači da je sve skupo, ali za proći nešto jeftinije, ipak se treba potruditi.

Australski surferi i zapadnjački backpackeri ovdje izgledaju pomalo izgubljeno.
U tom slučaju, za one koji traže nešto izvorniji Bali, ne preostaje ništa drugo nego nabiti ranac na leđa, i uzverati se na motor, prozujati kroz relativno nezanimljivi glavni grad Denpasar i pokušati preduhitriti horde u komercijalizaciji Ubuda, grada koji je dugo bio samozatajan na samom središtu otoka, daleko od plaža i trgovačkih centara. Ubud, odnosno središnji dio otoka, stoljećima je bio središte, ne samo lokalnih kraljevskih loza, već i svega što ide uz to.

Umjetnost, ples, baš kao i zanatlije koji generacijama prenose svoje vještine u obradi kamena ili drva ovdje obitavaju. Isto tako je i sa sada već popularnim joga-tečajevima i 'traženju duhovnosti', koji će vrlo vjerojatno iskomercijalizirati regiju do neslućenih granica.

Ovome zasluga ide Elizabeth Gilbert koja je rješenje svoje krize srednje dobi tražila u Ubudu, i poslije iskustva opisala u bestselleru Jedi, Moli, Voli. Nešto poslije je to pred kamerama ovjekovječila i Julia Roberts. Komercijalizacija ide toliko daleko da i vi možete sresti istog onog duhovnog vođu s kojim je Robertsova ima lijepe uspomene, ali to sada znači da ćete platiti nekih 20-ak dolara da vas malo poškropi vodicom.

Iako posjet Ubudu nije nikakvo jamstvo da ćete odjednom postati produhovljeni, Ubud je divno mjesto u kojem se treba odvojiti nekoliko dana na neki tečaj joge. Joga, naravno, nije ništa skandalozno, bez obzira što don Kaćunko sagoljao o tome.

Kako je Ubud i središte lokalne spiritualnosti, centara za jogu ne nedostaje. Nalaze se doslovno na svakom koraku i na samom je posjetitelju odlučiti što ga zanima. 'The Yoga Barn' je pomalo skrivena zelena oaza u samom središtu grada, i nudi pregršt tečajeva joge i meditacije, koje provode vrsni poznavatelji gradiva. Kod njih je moguće iznajmiti i smještaj, a imaju i restoran koji nudi isključivo vegansku i ajurvedsku i vegetarijansku hranu. Na jednom mjestu nalazi se sve što je sasvim dovoljno da iz njihova središta ne izađete cijeli tjedan i da se opet osjećate ispunjeno.

To nije razlog da se ne ode u šumu majmuna. Šuma u kojoj obitavaju ova stvorenja lokalnim je ljudima sveta. Isto tako su i njezini žitelji. Tako se i ponašaju. Vrlo je vjerojatno da ćete u trenutku biti okruženi majmunima, neki će se skrasiti i na glavi, a većina će pokušati nešto ukrasti. Hrana, torba, kamera... njima je svejedno. Važno je ne pokušati se nadmetati s njima za vlastitu imovinu; isto tako, majmuna se nikad ne gleda u oči. Oni to doživljavaju kao agresiju, a sigurno ne želite da vas neki od njih ugrize. Bez obzira na to koliko ljupko izgledali, ne pokušavajte ih milovati, trčati za njihovom mladunčadi ili nešto slično. To su ipak divlje životinje i neki respekt treba postojati. Ugledajte se na lokalce koji s njima nemaju nikakvih problema.

Jedna od isplativijih investicija, kako na Baliju, tako i u Ubudu, jest iznajmljivanje motora ili skutera. To je moguće za nekih 25 kuna dnevno, i u mnoštvu slučajeva značajno će smanjiti troškove boravka. Koliko god Ubud izgledao mali, poprilično je velik za pješaka, a za posjetu nekim drugim mjestima da i ne govorimo. Jedno od tih mjesta je i Petulu, a za njega lokalci kažu da nitko ne može kazati da je bio na Baliju ako nije posjetio Petulu. Uspavani je to zaseok s nekih sto pedesetak stanovnika i jedno dvadesetak tisuća duša. Upravo su te duše razlog dolaska. Riječ je o koloniji od nekih dvadesetak tisuća čaplji, koje su iz nekog nepoznatog razloga prije nekih pedesetak godina odabrale ovo mjesto za svoj dom.

Ovdje nema hrane za njih, te svako jutro oko pet sati razlete se po otoku da bi iz rižinih polja izvlačile kukce, ili žabe, a u sumrak istog dana vrate se prenoćiti nad krovovima Petulua. Čaplje su se pojavile u indonežanskim turbulentnim šezdesetima, netom što su komunisti izmasakrirali desetke tisuća neistomišljenika, a dio je sahranjen i na lokalnom groblju. Pojava čaplji lokalnom je stanovništvu bila jasan znak da je riječ o povratnicima, dušama ubijenih, i nitko se iz sela ne usudi uznemirivati ove lijepe ptice. Mit ili ne, stanovnici, nenaviknuti na turiste, rado će okružiti posjetitelja i prepričati im različite verzije.

Uz malo sreće i par osmjeha, uvest će vas i u vlastiti dom, jednostavno namješten, s ukusno raspoređenim lokalnim umjetninama. Većina ljudi iz ovog sela priznati su zanatlije u drvorezu ili tradicionalnom slikarstvu.
 
Motor je dobar jer malo troši, jeftin je i može napraviti prečac kroz rižina polja do Goa Gajaha. Svetište je to sagrađeno u 9. stoljeću, a vrhunac predstavlja ulaz u pećinu, koji je isklesan kao da se ulazi u usta nekog mitološkog bića. Pećina je mračna i ondje se nalaze samo tri lingusa, falusoidna simbola koji su povezani sa štovanjem boga Višne, a kako je potpuna tmina, ulazak predstavlja simboličan povratak u maternicu, vrlo čest motiv u dalekoistočnim religijama.

Okolina je pogodna za treking u kojem kroz džunglu nailazite na različita prapovijesna ili nešto modernija svetišta ili mjesta za meditaciju. Potrebno je imati neka osnovna predznanja iz vedskih religija ili iznajmiti lokalnog vodiča da bi doživljaj bio potpun.

U blizini Goa Gajaha nalazi se i Yeh Pulu koji je iz nekih pradavnih vremena novijim generacijama ostavio u naslijeđe prekrasan veliki reljef uklesan u stijenu, koji zorno prikazuje svakodnevni život lokalnog stanovništva.

Lokalni su ljudi i ovdje jako dobro raspoloženi i nenaviknuti na turiste, te vam kroz zezanje mogu čak i ponuditi da im pomognete u obavljanju njihovih svakodnevnih poslova - od sadnje riže do tesanja palminih greda. Zašto ne pokušati? Osim što može biti zabavno, izvrstan je način stjecanja novih prijateljstava.

Isto tako je moguće i vidjeti kremaciju nekog potomka bivše kraljevske loze. Mjesto tada poprimi festivalski ugođaj, a umjesto tužne procesije, radije se pokojnika na idući svijet (ili u novo rođenje) ispraća s veseljem. U ulicama se nakupe prodavači lokalnih zakuski, ili različitih drangulija, i svakom bude zanimljivo. Uostalom, na ovakvoj procesiji, gdje je tijelo pokojnika u sarkofagu u obliku bika, zna se okupiti i oko tristo tisuća ljudi.

Naravno, uz lokalna jela, bio bi red i popiti nešto lokalno. Pa što košta da košta! Ovdje se jako ponose načinom prerade kave - kava s ovih otoka sama po sebi je izvrsne kvalitete, ali proces 'proizvodnje' je ipak donekle jedinstven. Određena vrsta lokalnog mačkolikog sisavca jako voli 'papati' svježe bobice kave, ali ih ne može probaviti. Ta se neprobavljena zrna skupljaju selektiranjem iz izmeta, i postaju najskupocjenija kava na planetu. I najrjeđa. Godišnje se iščeprka oko dvije tone ove kave, čija komercijalna cijena može ići i do 7000 dolara po kilogramu ili do sto dolara po šalici ovog napitka posebne arome. I da, kava je zaista izvrsna.

Veći problem može predstavljati vizualni kontakt s poklon-paketom ove cijenjene kave, jer se u luksuznom kovčežiću pored ukusno upakirane mljevene kave nalazi i osušeno mačje govno. Kako god, nelagoda brzo prođe.

Kako su nam bogovi već podarili izvrsnu klimu, odličnu klopu i vrhunsku kavu, red je i njima nešto dati za uzvrat. Ne traže puno. Grumenčić riže, nešto cvijeća i koji zapaljeni mirisni štapić položeni ispred ulaznih vrata u kuću sasvim su dovoljni. Oni nešto napredniji mogu se okušati i u plesu.

Kecak izvodi oko 150 plesača i pjevača koji kroz monotone glasove navode plesače u stanje transa. Oni tada pokretima tijela ispričaju klasični ep Ramayanu. Sanghyang Dedari je ples za dvije predpubertetske djevojčice koje sinkronizirano, u transu zaklopljenih očiju, izvode graciozne pokrete, dok je Sanghyang Jaran ples namijenjen dječacima. Dječak u transu oponaša konja i pleše na žeravici nastaloj od spaljenih kokosovih ljuski. Sanghyang plesovi imaju iznimno jak sakralni aspekt i izvode se samo za vjerskih svetkovina, rijetko za turiste. Narav im je ista - zaštititi selo od uroka, zla i smrti.
Oni kojima sve ovo nije dovoljno, uvijek se mogu uzverati na neki od aktivnih vulkana, otići roniti oko otoka ili se samo izležavati na plaži od crnog pijeska u Lovini. Naravno, ili istraživati neke od desetke tisuća hramova razasutih po otoku.

Oni drugi mogu se samo zavući u svoj bungalov negdje u rižinim poljima koja se u sumrak ispune tisućama krijesnica. Neka vas ne uplaši iguana koja je odlučila stanovati s vama. Bez brige, iguane su umilne.