Destinacije

Destinacije - arhiva

Galerija

početna -> destinacije -> dvije i pol tisuće ljudi, tri tisuće medvjeda
  • Smanji veličinu slova
  • Normalna veličina slova
  • Povećaj veličinu slova

Dvije i pol tisuće ljudi, tri tisuće medvjeda

Datum objave: 29.04.2011
Tekst i foto: Bojan Horvat
Izvor: Croatian Traveller

Slijetanje na 78 stupnjeva sjeverne geografske širine, zrak obogaćen, štoviše, s viškom arktičkoga kisika: ondje i doslovno udišete punim plućima... Prvo slijetanje na Svalbard zabilježeno je u proljeće 1959. godine, na pistu koju je bager načinio u permafrostu. S vremenom se slijetalo i zimi, pistu su označavali lanternama iz ovdašnjih rudnika. Danas se ona asfaltira svake tri godine, jer propada u led. Zimi se slijetanje ne može ni izvesti na asfaltiranoj pisti, već na zaleđenoj mješavini pijeska, kipuće vode i leda...
 
Na Svalbard su još sredinom 18. stoljeća, kako bi upucali svoj primjerak polarnoga medvjeda, dolazili princeze i bogati Europljani. Prvi cruiser uplovio je u ovdašnju luku 1896. godine. Do prije dva desetljeća organizirani dolasci stranaca nisu bili mogući, a onda je norveška vlada turizam označila jednim od tri stupa održivog razvoja arhipelaga. Danas na godinu Svalbard posjeti oko 30 tisuća turista, što je tek jedan posto svih turističkih dolazaka na destinacije iznad sjeverne polarnice. Održiv razvoj na Svalbardu je mantra. U cijeni svake aviokarte turisti plaćaju dodatnih 150 kuna. Iznos završava u fondu kojemu je na čelu poseban odbor. Dvaput godišnje odlučuje se tko će iz lokalne zajednice biti novčano podržan u svojim aktivnostima zaštite jedinstvene svalbardske prirode. Gotovo 65 posto površine Svalbarda zaštićeno je, naime, kroz nacionalne parkove, parkove prirode, biljne i životinjske rezervate...
 
Dok ispijate topli capuccino na ugodnom arktičkom suncu, na desetak metara udaljenosti od vas su sobovi u slobodnoj ispaši usred Longyerbyena, najsjevernijeg svjetskog grada s više od 1000 stanovnika. Preobrazba koju je doživjelo naselje, nekoć zimi odsječeno od svijeta, bez premca je u suvremenoj norveškoj povijesti. Tri vrtića, osnovna i srednja škola. Jednom tjedno, nedjeljom navečer, održava se i kino-projekcija. Ni mnoge seoske sredine na norveškom kopnu ne mogu se time pohvaliti. Na čelu ovdašnje administracije je guverner, kojega imenuju u Oslu. On je i glavni policijski zapovjednik, odobrava sve znanstvene ekspedicije i istraživački rad, može vjenčavati parove…
 
Ime Svalbard prvi put spominje se u islandskim tekstovima u 12. stoljeću, opisuje 'hladne obale'. Više od 60 posto arhipelaga nalazi se pod ledom. Nema drveća, nikakve vegetacije. Na Svalbardu nema domorodaca kao, primjerice, na Grenlandu. Ovdje su svi stranci. Ali hrle iz godine u godinu, zbog zarade. Svalbard je, naime, bescarinska zona. Za dolazak ne trebate vizu, ali morate imati posao. Jer bez posla nema smještaja, a njega uglavnom osiguravaju tvrtke. Od etničkih skupina najveći su fenomen nezamjetni Tajlanđani, koji čine čak 10 posto ukupnog stanovništva. Grad, koji danas ima nešto više od 2000 duša, nema nezaposlenih! Za jedno učiteljsko mjesto na Svalbardu godišnje se prijavi, primjerice, čak 400 zainteresiranih. Za socijalnu pomoć ovdje ne znaju, umirovljenici tu ne žive. Takva je pravila odavno postavila norveška vlada. U Longyearbyenu već 70 godina nema ni pokapanja mrtvih, osim ako se u tlo ne polaže urna. Zbog klime se tijela, naime, ne raspadaju, već se smrznu u permafrostu. Prosječno doseljenici na Svalbardu provedu pet godina. Dovoljno je potući se u jednome od tri kafića ili ne platiti jednu stanarinu i vlasti će vas deportirati uz plaćenu aviokartu...
 
Zimi, kada se more u fjordu zaledi, a nešto više od 2000 stanovnika spava, polarni medvjedi znaju došetati do kuća u gradu. Stanovnici Longyearbyena odmah nakon doseljavanja moraju se stoga u dvotjednom tečaju naučiti služiti vatrenim oružjem. Polarnog medvjeda, koji je zakonom zaštićen od 1973., dopušteno je ubiti samo u slučaju krajnje samoobrane. Statistika kaže da se u Longyearbyenu godišnje promijeni otprilike 60 posto stanovnika. Ali ljudi su povezani, osobito za četiri mjeseca polarnoga mraka, pa svi znaju jedni druge. U Longyearbyenu ne zaključavaju vrata automobila, ključevi ostaju u bravi. Straha od krađe nema jer na cijelom arhipelagu ionako postoji samo 50 kilometara cesta. Najbrojnije prijevozno sredstvo u Longyearbyenu su stoga snježni skuteri. Sve je na Svalbardu najsjevernije na svijetu. Muzej, crkva, novinska redakcija s jednim urednikom i dva novinara. Sveučilište, osnovano prije 15 godina, kao jedan je od stupova ovdašnjega održivog razvoja subvencionira država. Arktičke studije pohađa čak 400 studenata iz svih krajeva svijeta. Školarina se ondje ne plaća, tek 55 eura po semestru.
 
U pokušaju pronalaska kraćega puta do Azije, Svalbard je otkrio nizozemski pomorac Barents 1596. godine. Uskoro će stota godišnjica otkako je arhipelag, smješten otprilike na pola puta između Osla i Sjevernoga pola, pod norveškim suverenitetom. Ipak, prema odredbama Svalbardskog ugovora, rijetke ostavštine Versajske mirovne konferencije koja i danas ima praktičnu primjenu, norveška vojska na Svalbardu može biti prisutna jedino u vidu Obalne straže. Ne smije izgraditi vojarne ni stacionirati vojsku. Smješten na ulazu u Arktički ocean, Svalbard je nekada bio posebna hladnoratovska fronta. Norvežani i Sovjeti prividno su vadili ugljen, u biti promatrali jedni druge, uz 'ribarice' s velikim antenama... Na obje strane postojao je i plan o invaziji na suparnika. Danas je Rusa na Svalbardu 500-tinjak, svi u rudarskom naselju Barentsburg. U napuštenom gradu Pyramidenu, Rusi su iza sebe ostavili najsjeverniju svjetsku bistu Lenjina, jednu od nekad najboljih svjetskih dječjih bolnica, sportski centar, knjižnicu sa 50 tisuća naslova...
 
U Longyearbyenu se nalazi jedina norveška termoelektrana na ugljen, koji je možda i najkaloričniji na svijetu. Do 90-ih godina prošloga stoljeća sva naselja na Svalbardu vodila su rudarske tvrtke. Longyearbyen je opstao zahvaljujući jedinom norveškom, najsjevernijem svjetskom proizvođaču ugljena, danas u stopostotnom vlasništvu države. U njegovim rudnicima na Svalbardu danas radi 230 rudara. Njihovi su najbliži jamac zadržavanja obiteljske crte modernog Longyearbyena. U nedavno objavljenoj Bijeloj knjizi, norveška vlada kao je strateški cilj navela rudarenje ovdje još najmanje dva desetljeća. Rudar koji u jedinom norveškom rudniku ugljena radi pet dana tjedno po 12 sati u džep mjesečno pospremi nešto manje od 40 tisuća kuna. Ipak, kada Store Norske treba petoricu novih rudara, oglasi da traži desetoricu. Dvojica, naime, odustanu čim slete na Svalbard. Jedan na ulazu u rudnik, još dvojica nakon nekoliko dana rada. Glava obitelji mora na Svalbardu dobro zarađivati. Hrana je astronomski skupa budući da se sve doprema s kopna. Za prehranjivanje četveročlane obitelji potrebno je, primjerice, oko 20 tisuća kuna...
 
Oko 1350 kilometara od Sjevernoga pola nalazi se simbol modernog Svalbarda, Globalna banka sjemenja. Preko 400 tisuća uzoraka sjemenja biljaka sa svih strana svijeta pohranjeno je u 120 metara dugom tunelu, iza neprobojnih vrata. Duboko u permafrostu, na stabilnih -18 stupnjeva Celzijevih. Ima u tome simbolike. Svalbard, koji se kao i cijeli visoki Arktik zagrijava dvostruko brže od ostatka svijeta, mogao bi, uz Grenland, biti prvi na udaru klimatskih promjena. U posljednja dva desetljeća količina CO2 porasla je ovdje za gotovo 10 posto. Otvaranje novih morskih putova, zbog otapanja ledenog pokrova, Svalbard će pozicionirati i kao središnjicu za spašavanje na Arktiku. Treba posjetiti Svalbard dok još odiše svojom svečanom prazninom, udahnuti punim plućima i uživati u netaknutoj prirodi svuda oko vas...