Destinacije
Destinacije - arhiva
Život u obitelji Sememe
Autor: Tanja Radetić
Fotografije: Tanja Radetić
Izvor: LivingStone
Priča o Sumatri trebala je biti priča o orangutanima, no kako se moje četverotjedno putovanje bez voznog reda tim indonezijskim otokom razvijalo, priča je sve više postajala priča o orangima. Orang na jeziku “bahasa indonesia“ znači čovjek, osoba, ljudi. Svim divnim ljudima Zapadne i Sjeverne Sumatre, koji su sve učinili da mi približe svoju kulturu i običaje, koji su me primili u svoje obitelji, koji su uvijek pazili da se ukrcam u pravi autobus, brod, avion, opelet, ojek, da dobijem hranu kada sam gladna, da nađem smještaj, i to u vrijeme kada je Sumatru pogodio još jedan u nizu razornih potresa, svima njima posvećena je ova priča.
Bukit Tinggi je kulturno središte Minangkabau naroda Zapadne Sumatre. Okružen vulkanima, kraterskim jezerima, kanjonima i rižinim poljima, ovaj živahan turistički grad važan je trgovački centar za stanovnike okolnih sela. No, najveći je razlog za putovanje ovim dijelom Sumatre bila okolica Bukit Tinggija. Danima me Ben vozio svojim mopedom okolnim selima, gdje su me stanovnici upoznavali s tradicionalnim obrtima. Koto Gadang poznat je po filigranskoj proizvodnji i obradi srebra, u Sungai Tarabu se na autohtoni način, vodenim mlinom, melje kava, u Parit Sawahu se nalaze plantaže šećerne trske i proizvodi se prirodni smeđi šećer, dok je Pandai Sikek glasovit po vezu zlatnim i srebrnim nitima na pamučnoj ili svilenoj podlozi i drvorezu.
Matrijarhat
Tradicionalne Minangkabau drvene kuće sa zakrivljenim krovovima koji završavaju šiljkom, imitirajući bivolje rogove, dominiraju krajolikom. Svaka se kuća sastoji od jedne velike prostorije i onoliko manjih soba koliko ima kćeri. Naime, Minangkabau je najveće matrijarhalno društvo na svijetu. Sinovi nakon vjenčanja odlaze u kuću supruge, u kojoj žive dok ne sagrade svoju. Bez obzira na to što je žena vlasnica svega, šef obiteljskog klana je muškarac. Wendra i Linda, novostečeni prijatelji iz Bukit Tinggija, pozvali su me na proslavu biranja novog šefa klana, Batagak pangulu, u Kampung Tabu, selo Lindine obitelji. Okupila se cijela šira obitelj, svi su bili u svečanoj tradicionalnoj odjeći i pripremala se posebna hrana, neka vrsta gulaša s rižom i slatka “sticky“ riža koja se kuha u bananinom listu i jede sa slatkim od voća.
Muškarci su u najvećoj sobi birali novog šefa, koji će to biti do svoje smrti. Žene su pripremale i nosile hranu koje je bilo, kao na svakoj proslavi, previše. Novoizabrani šef klana objašnjavao mi je taj tradicionalni događaj i kako se za druge proslave priprema i druga hrana, te je zapravo tim svojim postupkom pokazao svu dobrotu i veličinu svog naroda. U najvažnijem trenutku svoga života on se posvetio meni, brinući o tome jesam li zadovoljna hranom i pazeći da mi ništa ne nedostaje, dajući mi tako do znanja da sam, na neki način, dio obitelji. Veću čast nije mi mogao učiniti.
U obitelji
Siberut, najsjeverniji otok Mentawai otočja vrlo je posebno mjesto na kojemu se drevna kultura zamršeno povezala u jedinstveni ekosustav i bioraznolikost. Do prije nekoliko dana nisam niti znala za taj otok, a onda mi je u ruke došla predivna knjiga o Mentawai ljudima. I evo me na Ambu Ambu, brodu koji će me odvesti na Siberut, i na kojemu sam bila jedini stranac.
Na brodu sam upoznala Elsu koja me odvela kući, predivnoj Sememe obitelji u selo Muntai. Živjela sam s njima u uma kući, odnosno, glavnoj kući, u kojoj žive djed Rafael i baka Lucia sa sinom Tinom, njegovom suprugom i dvjema kćerkicama. Ostala Tinova braća i sestre živu u okolnim, manjim kućama. Katkad u jednoj uma kući živi nekoliko obitelji i to je, u biti, selo. Svakodnevni život ispunjen je odlaskom u prašumu u kojoj se ubiru plodovi banana, kakaovca, duriana, a najviše sago palma, preradom koje se dobiva osnovna namirnica – sagu (sago). Sagu se kuha u bambusovom štapu ili bananinom listu i podsjeća na hruh. Iz prašume se uvijek uzima samo onoliko koliko je potrebno, pojam stvaranja zaliha je nepoznat.
Tino i njegov brat Binus svaki su me dan vodili u prašumu svojim pong pongom (čamcem). Gacajući u blatu do koljena, nailazili bismo na uma kuće. Katkad bismo zatjecali samo žene s djecom, ali uglavnom bismo naišli i na sikerei, šamane, koji se smatraju i čuvarima prašume. Naš bismo jednostavni ručak podijelili s njima, a ja bih nakon ručka, slušajući razgovor koji ne razumijem, utonula u misli i na kraju zadrijemla na drvenoj klupi. Miran san čuvali su mi drveni izrezbareni majmuni i bezbrojni kosturi lubanja svinja i svih ostalih životinja koje su se žrtvovale i pojele radi neke svečanosti. Čuvaju se za sreću.
Animisti na nedjeljnoj misi
Jednoga smo dana, vozeći se pong pongom, naišli na uma kuću u kojoj je upravo počela svečanost vjenčanja. Mladi par roditelji su ukrašavali žutim cvijećem, lišćem i perlicama, svi gosti su sjedili na trijemu i većina ih je također bila ukrašena žutim hibiskusom, zbog čega Mentawai ljude nazivaju i narodom cvijeća. No, na trijemu su bile i svinje koje će se kasnije žrtvovati kao i bijeli pijetlovi. Ceremoniju je vodio glavni sikerei, a ostali sikerei su sjedili, razgovarali, pušili i nisu obraćali pozornost na mene. Za razliku od poveće grupe žena koje su me sve htjele dodirnuti.
Većina ljudi koja živi u selu, odlazi u prašumu na nekoliko dana, ali svi se vraćaju u subotu poslijepodne, jer se nedjeljom ide u crkvu. Bez obzira na animistička vjerovanja, Mentawai su i katolici, tako da je nevjerojatna bila preobrazba u nedjeljno jutro. Svi su odjenuli najbolju odjeću i obuli najbolje cipele, čak sam i ja izvukla suknju iz mog ruksaka te smo svi zajedno otišli u crkvu. Negdje na polovici obreda shvatila sam da nema više djece u crkvi. Sva su poskidala svoju svečanu odjeću i cipelice te se kupala u obližnjoj rijeci!
Teško mi je bilo ostaviti Siberut, mir i harmoniju koji tamo vladaju, moju Sememe obitelj. Jednostavan život koji se, na žalost, nezaustavljivo mijenja. Ali brod je stigao, dirljivi rastanak uz riječi: “Tanja, vrati se, imaš obitelj ovdje!“ Obitelj čiji jezik ne razumijem i koja ne razumije moj jezik, a ipak smo danima živjeli zajedno u potpunom razumijevanju. Drvena Sumber Rejeki Baru me škripavo, lelujavo, ali sigurno vratila natrag u Padang.
Stanovnici prašume
Na kraju, nemojmo zaboraviti naše bliske rođake - orangutane. Prilikom trekkinga po prašumi u okolici Bukit Lawanga, to je dio NP Gunung Leuser, naiđe se na orangutane, gibone, Thomas leaf majmune. Orangutan je pojam koji doslovno preveden znači stanovnik prašume. Prašume koja svakodnevno nestaje. Krči se čak i u zaštićenim područjima, a sve radi iskorištavanja trupaca i sadnje palmi za proizvodnju palmina ulja na iskrčenim površinama.
Orangutani su jedini veliki majmuni koji žive izvan Afrike, žive na Sumatri, gdje ih ima oko 7000 u divljini, i na Borneu gdje ih ima oko 50 000. Život provedu u krošnjama drveća, jedini su crveni majmuni, a razlikuju se od ostalih velikih primata i po tome što ne žive u grupi. Godišnje se njihov broj smanjuje za 10 posto. Bez obzira na to što žive relativno dugo, i do 45 godina, ženka ima prosječno samo 3 potomka u svom životu jer mladunci ostaju uz majku šest, sedam godina.
Promatrajući veselu igru mladog orangutana u prašumi Sjeverne Sumatre i njegove majke koja je, tipično ženski, svojim dugim prstima češljala i uređivala narančasto krzno, zapitala sam se zar stvarno ne možemo više učiniti za spas ove jedinstvene vrste.
Fotografije: Tanja Radetić
Izvor: LivingStone
Priča o Sumatri trebala je biti priča o orangutanima, no kako se moje četverotjedno putovanje bez voznog reda tim indonezijskim otokom razvijalo, priča je sve više postajala priča o orangima. Orang na jeziku “bahasa indonesia“ znači čovjek, osoba, ljudi. Svim divnim ljudima Zapadne i Sjeverne Sumatre, koji su sve učinili da mi približe svoju kulturu i običaje, koji su me primili u svoje obitelji, koji su uvijek pazili da se ukrcam u pravi autobus, brod, avion, opelet, ojek, da dobijem hranu kada sam gladna, da nađem smještaj, i to u vrijeme kada je Sumatru pogodio još jedan u nizu razornih potresa, svima njima posvećena je ova priča.
Bukit Tinggi je kulturno središte Minangkabau naroda Zapadne Sumatre. Okružen vulkanima, kraterskim jezerima, kanjonima i rižinim poljima, ovaj živahan turistički grad važan je trgovački centar za stanovnike okolnih sela. No, najveći je razlog za putovanje ovim dijelom Sumatre bila okolica Bukit Tinggija. Danima me Ben vozio svojim mopedom okolnim selima, gdje su me stanovnici upoznavali s tradicionalnim obrtima. Koto Gadang poznat je po filigranskoj proizvodnji i obradi srebra, u Sungai Tarabu se na autohtoni način, vodenim mlinom, melje kava, u Parit Sawahu se nalaze plantaže šećerne trske i proizvodi se prirodni smeđi šećer, dok je Pandai Sikek glasovit po vezu zlatnim i srebrnim nitima na pamučnoj ili svilenoj podlozi i drvorezu.
Matrijarhat
Tradicionalne Minangkabau drvene kuće sa zakrivljenim krovovima koji završavaju šiljkom, imitirajući bivolje rogove, dominiraju krajolikom. Svaka se kuća sastoji od jedne velike prostorije i onoliko manjih soba koliko ima kćeri. Naime, Minangkabau je najveće matrijarhalno društvo na svijetu. Sinovi nakon vjenčanja odlaze u kuću supruge, u kojoj žive dok ne sagrade svoju. Bez obzira na to što je žena vlasnica svega, šef obiteljskog klana je muškarac. Wendra i Linda, novostečeni prijatelji iz Bukit Tinggija, pozvali su me na proslavu biranja novog šefa klana, Batagak pangulu, u Kampung Tabu, selo Lindine obitelji. Okupila se cijela šira obitelj, svi su bili u svečanoj tradicionalnoj odjeći i pripremala se posebna hrana, neka vrsta gulaša s rižom i slatka “sticky“ riža koja se kuha u bananinom listu i jede sa slatkim od voća.
Muškarci su u najvećoj sobi birali novog šefa, koji će to biti do svoje smrti. Žene su pripremale i nosile hranu koje je bilo, kao na svakoj proslavi, previše. Novoizabrani šef klana objašnjavao mi je taj tradicionalni događaj i kako se za druge proslave priprema i druga hrana, te je zapravo tim svojim postupkom pokazao svu dobrotu i veličinu svog naroda. U najvažnijem trenutku svoga života on se posvetio meni, brinući o tome jesam li zadovoljna hranom i pazeći da mi ništa ne nedostaje, dajući mi tako do znanja da sam, na neki način, dio obitelji. Veću čast nije mi mogao učiniti.
U obitelji
Siberut, najsjeverniji otok Mentawai otočja vrlo je posebno mjesto na kojemu se drevna kultura zamršeno povezala u jedinstveni ekosustav i bioraznolikost. Do prije nekoliko dana nisam niti znala za taj otok, a onda mi je u ruke došla predivna knjiga o Mentawai ljudima. I evo me na Ambu Ambu, brodu koji će me odvesti na Siberut, i na kojemu sam bila jedini stranac.
Na brodu sam upoznala Elsu koja me odvela kući, predivnoj Sememe obitelji u selo Muntai. Živjela sam s njima u uma kući, odnosno, glavnoj kući, u kojoj žive djed Rafael i baka Lucia sa sinom Tinom, njegovom suprugom i dvjema kćerkicama. Ostala Tinova braća i sestre živu u okolnim, manjim kućama. Katkad u jednoj uma kući živi nekoliko obitelji i to je, u biti, selo. Svakodnevni život ispunjen je odlaskom u prašumu u kojoj se ubiru plodovi banana, kakaovca, duriana, a najviše sago palma, preradom koje se dobiva osnovna namirnica – sagu (sago). Sagu se kuha u bambusovom štapu ili bananinom listu i podsjeća na hruh. Iz prašume se uvijek uzima samo onoliko koliko je potrebno, pojam stvaranja zaliha je nepoznat.
Tino i njegov brat Binus svaki su me dan vodili u prašumu svojim pong pongom (čamcem). Gacajući u blatu do koljena, nailazili bismo na uma kuće. Katkad bismo zatjecali samo žene s djecom, ali uglavnom bismo naišli i na sikerei, šamane, koji se smatraju i čuvarima prašume. Naš bismo jednostavni ručak podijelili s njima, a ja bih nakon ručka, slušajući razgovor koji ne razumijem, utonula u misli i na kraju zadrijemla na drvenoj klupi. Miran san čuvali su mi drveni izrezbareni majmuni i bezbrojni kosturi lubanja svinja i svih ostalih životinja koje su se žrtvovale i pojele radi neke svečanosti. Čuvaju se za sreću.
Animisti na nedjeljnoj misi
Jednoga smo dana, vozeći se pong pongom, naišli na uma kuću u kojoj je upravo počela svečanost vjenčanja. Mladi par roditelji su ukrašavali žutim cvijećem, lišćem i perlicama, svi gosti su sjedili na trijemu i većina ih je također bila ukrašena žutim hibiskusom, zbog čega Mentawai ljude nazivaju i narodom cvijeća. No, na trijemu su bile i svinje koje će se kasnije žrtvovati kao i bijeli pijetlovi. Ceremoniju je vodio glavni sikerei, a ostali sikerei su sjedili, razgovarali, pušili i nisu obraćali pozornost na mene. Za razliku od poveće grupe žena koje su me sve htjele dodirnuti.
Većina ljudi koja živi u selu, odlazi u prašumu na nekoliko dana, ali svi se vraćaju u subotu poslijepodne, jer se nedjeljom ide u crkvu. Bez obzira na animistička vjerovanja, Mentawai su i katolici, tako da je nevjerojatna bila preobrazba u nedjeljno jutro. Svi su odjenuli najbolju odjeću i obuli najbolje cipele, čak sam i ja izvukla suknju iz mog ruksaka te smo svi zajedno otišli u crkvu. Negdje na polovici obreda shvatila sam da nema više djece u crkvi. Sva su poskidala svoju svečanu odjeću i cipelice te se kupala u obližnjoj rijeci!
Teško mi je bilo ostaviti Siberut, mir i harmoniju koji tamo vladaju, moju Sememe obitelj. Jednostavan život koji se, na žalost, nezaustavljivo mijenja. Ali brod je stigao, dirljivi rastanak uz riječi: “Tanja, vrati se, imaš obitelj ovdje!“ Obitelj čiji jezik ne razumijem i koja ne razumije moj jezik, a ipak smo danima živjeli zajedno u potpunom razumijevanju. Drvena Sumber Rejeki Baru me škripavo, lelujavo, ali sigurno vratila natrag u Padang.
Stanovnici prašume
Na kraju, nemojmo zaboraviti naše bliske rođake - orangutane. Prilikom trekkinga po prašumi u okolici Bukit Lawanga, to je dio NP Gunung Leuser, naiđe se na orangutane, gibone, Thomas leaf majmune. Orangutan je pojam koji doslovno preveden znači stanovnik prašume. Prašume koja svakodnevno nestaje. Krči se čak i u zaštićenim područjima, a sve radi iskorištavanja trupaca i sadnje palmi za proizvodnju palmina ulja na iskrčenim površinama.
Orangutani su jedini veliki majmuni koji žive izvan Afrike, žive na Sumatri, gdje ih ima oko 7000 u divljini, i na Borneu gdje ih ima oko 50 000. Život provedu u krošnjama drveća, jedini su crveni majmuni, a razlikuju se od ostalih velikih primata i po tome što ne žive u grupi. Godišnje se njihov broj smanjuje za 10 posto. Bez obzira na to što žive relativno dugo, i do 45 godina, ženka ima prosječno samo 3 potomka u svom životu jer mladunci ostaju uz majku šest, sedam godina.
Promatrajući veselu igru mladog orangutana u prašumi Sjeverne Sumatre i njegove majke koja je, tipično ženski, svojim dugim prstima češljala i uređivala narančasto krzno, zapitala sam se zar stvarno ne možemo više učiniti za spas ove jedinstvene vrste.
